Objave - zanimljivosti
Međunarodni dan zaštite ozonskog sloja
Međunarodni dan zaštite ozonskog sloja obilježava se 16. rujna povodom 16. rujna 1987. kada je usvojen Montrealski protokol o tvarima koje oštećuju ozonski sloj. Ozonskim slojem naziva se sloj atmosfere (između 20 i 25 km visine) unutar kojeg je koncentracija plina ozona najveća. Ovaj je sloj izuzetno važan za život na Zemlji jer ga štiti od štetnog ultraljubičastog sučevog zračenja. Svake godine izabire se i posebni slogan Međunarodnog dana zaštite ozonskog sloja kako bi se osvijestila naša uloga u očuvanju ovog važnog i istovremeno tako ranjivog dijela naše atmosfere.
Što je ozon i koja je njegova uloga u atmosferi?
Ozon je je prirodni plin plavičaste boje specifičnog karakterističnog mirisa, jako je oksidirajuće sredstvo i vrlo nestabilan. Ozon je oblik kisika, čija se molekula sastoji od tri atoma kisika (O3). Otkrio ga je 1840. njemačko-švicarski kemičar Christian Friedrich Schönbein istražujući kisik nakon električnog pražnjenja te ustanovio postojanje još jednog oblika kisika, kojemu je dao ime ozon (grč. ozein – miris; smrad).
Dva lica ozona – troposferski i stratosferski ozon
Ozon je u atmosferi prisutan i u troposferi i u stratosferi. Gotovo jednako toliko koliko su u atmosferi poželjne visoke koncentracije stratosferskog ozona toliko su nepoželjne visoke koncentracije troposferskog ozona.
Troposferski (prizemni) ozon je staklenički plin, njegove povišene koncentracije mogu naštetiti zdravlju ljudi, životinja i biljaka, a uzrokuju i štete na materijalima. Zbog toga je praćenje koncentracija prizemnog ozona sastavni dio praćenja kvalitete zraka. Prizemni ozon nastaje za sunčana vremena, uz nisku relativnu vlagu i kada je zrak bogat dušičnim oksidima i hlapljivim ugljikovodicima (izgaranje goriva u automobilima). Problem s visokim koncentracijama prizemnog ozona najizraženiji je u velikim gradovima gdje je i gustoća prometa velika. Također, onečišćenje prizemnim ozonom je izraženije u područjima s jakom fotokemijskom aktivnosti kao što je npr. Sredozemlje.
Stratosferski ozon stvara se u kemijskim reakcijama koje uključuju UV zračenje i kisik. Reakcije se opažaju kontinuirano, uvijek uz prisutnost UV zračenja. Produkcija stratosferskog ozona, uravnotežena je njegovom destrukcijom u kemijskim reakcijama. Tvari koje oštećuju ozonski sloj su klorofluorougljici (CFC spojevi), spojevi klora, fluora, ugljika i vodika (HCFC spojevi), ugljik-tetraklorid, metil-kloroform, haloni... Ove tvari su inertne u prizemnom sloju atmosfere i stoga su se koristile za hladnjake, potisne plinove u sprejevima (CFC spojevi), peticide, otapala... Percepcija o njihovoj neštetnosti za okoliš promijenila se otkrićem ozonske rupe u drugoj polovici 20. stoljeća., a CFC i HCFC spojevi su identificirani i kao staklenički plinovi.
Ozonska rupa
Ozonskom rupom naziva se izrazito niska koncentracija ozona u stratosferi koja se pojavljuje prvenstveno nad polarnim krajevima. Godine 1985. svjetska znanstvena javnost saznala je za ozonsku rupu nakon što je Britanska arktička ekspedicija objavila rezultate 30-godišnjih mjerenja totalnog ozona na postaji Halley na Antartici iako su već sredinom 1970-ih godina znanstvenici primijetili promjene u ozonskom sloju. Ove su spoznaje bile alarmantne i bilo je nužno što skorije donošenje odluka na globalnoj razini kako bi se zaustavilo daljnje propadanje ovog vitalnog sloja atmosfere. Stoga je uskoro donesena Bečka konvencija o zaštiti ozonskog omotača (1985.), a nakon nje i Montrealski protokol o tvarima koje oštećuju ozonski sloj (16. rujna 1987.).
Razaranje ozonskog sloja odvija se na površini polarnih stratosferskih oblaka uz prisutnost UV zračenja. Ovi oblaci nastaju pri ekstremno niskim temperaturama (cca. - 80 °C) nad polarnim krajevima. Sadrže ledene kristaliće u kojima su zarobljene tvari/plinovi koje oštećuju ozonski sloj, a koje su ovdje dospjele emisijama iz prizemnog sloja gdje su to inertni spojevi. Nakon oslobađanja na površini oblaka oni ulaze u prirodni ciklus nastanka stratosferskog ozona i na taj način smanjuju njegovu koncentraciju te dolazi do stvaranja ozonske rupe. Ozonska rupa nad Antarktikom pojavljuje se između rujna i studenog. U rujnu 2019. godine ozonska rupa nad Antarktikom najmanja je otkada postoje mjerenja. Postoji i ozonska rupa nad Arktikom. WMO je u svibnju 2020. objavio da je u proljeće 2020. oštećenje ozonskog sloja nad Arktikom dosad najveće zabilježeno. Stalna prisutnost štetnih tvari u atmosferi i vrlo hladna zima u stratosferi utjecali su na ovaj fenomen. Zadnje uočeno veliko oštećenje ozonskog sloja iznad Arktika bilo je u proljeće 2011., a oštećenje 2020. još je veće.
Bečka konvencija i Montrealski protokol
Kako bi se spriječilo dalje propadanje ozonskog sloja bilo je nužno smanjiti upotrebu štetnih tvari koje ga oštećuju. Godine 1985. usvojena Bečka konvencija o zaštiti ozonskog omotača koja je stupila na snagu 1988. Zemlje potpisnice prihvatile su da će motriti ljudsko djelovanje na ozonski omotač i poduzeti konkretne mjere protiv upotrebe štetnih spojeva u raznim proizvodima kako bi se smanjilo njihovo otpuštanje u atmosferu. Međutim, ova konvencija nije zahtijevala od zemalja potpisnica da preuzmu kontrolu nad upotrebom takvih štetnih kemikalija. To je učinjeno tek usvajanjem Montrealskog protokola o tvarima koje oštećuju ozonski omotač koji je potpisan 16. rujna 1987., a stupio je na snagu 1989. Protokol su tada potpisale 22 zemlje, a danas broji 197 zemalja članica, od čega je 146 zemalja smanjilo potrošnju freona i halona. Ovi rezultati čine ga dosada najuspješnijim međunarodnim sporazumom! Protokolom su se tako spriječile dalekosežne posljedice stvaranja ozonske rupe i prodora štetnog ultraljubičastog zračenja do površine Zemlje. S godinama je čovječanstvo postalo svjesno posljedica takvog zračenja i iako se čini da nema pomaka, ipak je spriječen značajan broj malignih oboljenja kože (melanoma). Republika Hrvatska je stranka je Konvencije i potpisnica Montrealskog protokola od 8. listopada 1991. na temelju notifikacije o sukcesiji. Također na snazi je i Uredba o tvarima koje oštećuju ozonski sloj i fluoriranim stakleničkim plinovima.
Oporavak ozonske rupe i što može svatko od nas učiniti
Zahvaljujući smanjenoj i kontroliranoj upotrebi štetnih tvari, ozonska se rupa na nekim dijelovima smanjila. Ozonski sloj u dijelovima stratosfere oporavlja se za 1-3 % svakih deset godina od 2000. godine. Očekuje se da će se stratosferski ozon u srednjoj geografskoj širini iznad Arktika i sjeverne hemisfere oporaviti prije sredine 21. stoljeća (do 2035.), u južnoj hemisferi oko polovice stoljeća, a u arktičkom području do 2060. godine. Znanstvenici također ističu, ukoliko se nastavi sa smanjenjem upotrebe navedenih kemikalija, ozon bi se mogao potpuno oporaviti do 2070. godine.
Potrebno je naglasiti kako su kontinuirana atmosferska motrenja i analize neophodna kako bi se pratile emisije štetnih tvari. Dobra je vijest da se situacija ipak poboljšava te da svatko od nas može učiniti nešto za zaštitu ozonskog sloja primjerice odabirom proizvoda koji ne sadrže štetne tvari i odlaganjem opasnog otpada na za to predviđena odlagališta.
Iako danas na Međunarodni dan zaštite ozonskog sloja govorimo prvenstveno o stratosferskom ozonu, važno je naglasiti da imamo i odgovornost smanjiti koncentracije prizemnog ozona. Prvi korak može biti odluka svesti korištenje osobnog automobila na minimum, koristiti sredstva javnog prijevoza, voziti bicikl, pješačiti. Dan 16. rujna je i prvi dan Europskog tjedna mobilnosti koji završava 22. rujna – Europskim danom bez automobila. Prihvaćate li izazov?
Dodatne informacije o stratosferskom ozonu možete pronaći na:
- mrežnim stranicama Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja ovdje
- mrežnim stranicama Ujedinjenih Naroda ovdje
- mrežnim stranicama Američke svemirske agencije ovdje
Više o ovogodišnjem Međunarodnom danu zaštite ozonskog sloja saznajte ovdje.
Uređeno: 13. 9. 2021.