Objave - zanimljivosti
Ruđer Bošković – najznamenitiji hrvatski i svestrani svjetski znanstvenik
Ruđer Josip Bošković jedan je od najumnijih i najpoznatijih hrvatskih i europskih znanstvenika širokog znanstvenog interesa. Najpoznatiji je prvenstveno kao fizičar, matematičar, astronom i filozof. To su ujedno i najvažnije znanstvene discipline kojima se bavio i kojima je dao svoj neizmjeran doprinos. Iako je fizika bila područje njegovog primarnog interesa manje je poznato da se bavio geofizikom, posebice meteorologijom te je objavio nekoliko znanstvenih studija iz toga područja. Osim ovih disciplina, mnoga je svoja djela pisao i u stihovima pa se ubraja i u važne pjesnike 18. stoljeća.
Obrazovanje i znanstveni rad
Rođen je 18. svibnja 1711. u Dubrovniku gdje je stekao osnovno obrazovanje u Collegium Ragusinum, a potom je svoje školovanje nastavio u Rimu na isusovačkom zavodu Collegium Romanum kod profesora Carla Nocettija i Oracija Borgondija. Studirao je retoriku, filozofiju i teologiju te je 1740. kao student počeo predavati matematiku, a 1744. zaredio se za svećenika. Godine 1736. počeo je objavljivati svoje znanstvene rasprave na temelju Newtonovih radova koja je proučavao. Istovremeno, povjeren mu je zadatak da riješi statički problem sakralnih i kulturnih objekata (crkava sv. Petra u Rimu i sv. Genoveve u Parizu, katedrale u Milanu i carske knjižnice u Beču), što je uspješno riješio jer, primjerice, kupola na crkvi sv. Petra još i danas čvrsto stoji. Najznačajnije mu je znanstveno djelo Teorija prirodne filozofije svedena na jedinstven zakon sila koje djeluju u prirodi (1758.), po čemu je u suvremenoj fizici naročito cijenjen i koje neki suvremeni znanstvenici smatraju osnovnim djelom za razumijevanje cjelokupne fizike. Ovo njegovo djelo dovelo je do otkrića strukture atoma te navelo mnoge moderne znanstvenike na daljnji razvoj strukture tvari.
Meteorološki radovi
Dugačak je popis djela koja je objavio iz različitih znanstvenih grana, no ovdje ćemo staviti fokus na njegov interes za meteorološke pojave koje je uočio i koje je opisao u svojim raspravama.
Polarna svjetlost oduvijek je pobuđivala radoznalost mnogih znanstvenika pa je tako Bošković napisao raspravu O polarnoj svjetlosti (De Aurora Boreali, 1738.), svoje prvo djelo koje se bavi meteorološkom tematikom, a o istoj temi ponovno je pisao 1747. Pozivajući se na djela francuskih i talijanskih astronoma i filozofa svoga vremena (npr. G. F. Maraldija, Francesca Bianchinija i pofesora G. Polenija), Bošković je smatrao da je polarna svjetlost atmosfera Sunca koja se ponekad spušta prema Zemlji i događa se izvan dosega donjeg, gušćeg dijela Zemljine atmosfere. Smatrao je da se polarno svjetlo opaža na visini od približno 1100 km no danas se zna da se opaža na visinama između 80 i 150 km.
Objašnjavajući uzrok pojave polarne svjetlosti, Bošković se pozivao na djelo Fizikalni i povijesni traktat o polarnoj svjetlosti (Traite physique et historique de l’aurore boreale, 1731), francuskog astronoma Jean- Jacquesa Dortusa de Mairana. De Mairan je polarnu svjetlost dovodio u vezu sa Sunčevom atmosferom za koju je smatrao da se širi daleko u svemir i tako dopire do najviših slojeva Zemljine atmosfere. Suprotno tome, Bošković je, pak, pomicanje gornjih dijelova Zemljine atmosfere i tvari Sunčeve atmosfere prema polu objasnio strujanjem pokrenutim zbog zagrijavanja Zemljine atmosfere u ekvatorskom pojasu i pretpostavio je da je pojava prstenasta oblika, sa središtem oko polova, što je blisko suvremenom shvaćanju da je pojava polarne svjetlosti povezana s magnetskim polovima Zemlje.
Osim toga, proučavao je i boju atmosfere, tj. boju neba, o čemu je pisao u djelu O pomrčinama Sunca i Mjeseca, koje je objavio u Londonu 1760. Po uzoru na rimske književnike poput Lukrecija i Vergilija u stihovima tumači prirodne, kozmološke i mitološke fenomene te povezuje i uspoređuje vlastita stajališta s teorijama poznatih znanstvenika (Newton, Kepler, Kopernik). U ovome je djelu pročavajući nebo zaključio da modra boja neba potječe od različitih čestica (čvrstih i tekućih) koje se nalaze u zraku. One nejednako odražavaju Sunčeve zrake i to najmanje crvene, a najviše ljubičaste i modre. Otud i modra boja neba. Prema sadašnjem znanstvenom stajalištu, nebo je najljepše modre boje upravo onda kad je atmosfera najčistija. Molekule zraka, najjače odbijajiu i raspršuju Sunčeve zrake najmanjih valnih dužina, a to su u vidljivom dijelu spektra ljubičaste i modre.
Proučavajući prirodne pojave na nebu, nezaobilazna je i duga. Bošković navodi kako su za nastanak i opažanja duge potrebna tri uvjeta: Sunčeve zrake, kapljice vode i položaj motritelja između Sunca i vodenih kapljica, i to tako da je licem okrenut prema vodenim kapima. Svoja opažanja i zaključke o dugi iznio je u bilješkama uz poemu Pjesme o dugi i polarnoj svjetlosti (De Iride at Arora Boreali Carmina, 1747.) Carla Nocetija. Bošković tako navodi spoznaje antičkih filozofa, ali spominje i hrvatskoga teologa i znanstvenika Marka Antuna de Dominisa, koji je u djelu pod naslovom O zrakama vida i svjetlosti u prozirnom staklu i dugi (De radiis visus et lucis in vitris, perspectivis et iride, 1611.) iznio teoretska objašnjenja leće, dalekozora i duge. Boškovićevo tumačenje duge slijedi Newtonovo i Descartesovo te je u skladu sa suvremenim tumačenjem.
Sljedeća meteorološka pojava koja mu je zaokupila pozornost bile su pijavice, o kojima je pisao, kako neki tvrde, u svome najznačajnijem djelu iz meteorologije Sopra il turbine. U ovoj opširnoj raspravi opisao je pijavicu koja je poharala Rim i okolicu 11. lipnja 1749. Opisavši veliko nevrijeme, i strašna pustošenja kao posljedice ovoga vihora naveo je i mnoge takve pojave koje su se već i prije događale i koje su opisali veliki antički pisci poput Homera, Seneke, Ovidija i Vergilija. Između ostalog, spominje i biblijski primjer kada je ovakvim vihorom Ilija uzdignut u nebo. Pri tome je važno spomenuti i ondašnji svjetonazor i mišljenje o geologiji, koje Bošković također navodi, a odnosi se na okamine i školjke, koje se iskapaju na visokim planinama. Bošković za njih koje kaže da su upravo orkanima ili vihorima nanesene na planine. Tumačeći ovu meteorološku pojavu Bošković se uglavnom služi Aristotelovim zapisima koji su sve do 18. stoljeća služili kao glavni izvor takvim objašnjenjima. Mnogi autori i poznavaoci Boškovićeva djela i meteoroloških pojava tvrde da Bošković nije unio mnogo novih spoznaja već se oslanjao na prethodne zapise. Tako navodi da su glavni vjetrovi tifon, eknefij i prester sa sumpornim isparavanjima, ugljičnom kiselinom, fermentacijom, isijevanjem i grmljavinom osnovni uzroci pijavice. Bošković svojom teorijom pobija mnoga pogrešna tumačenja o nastanku vjetrova, orkana i pijavica, a posebno ona poznatoga francuskoga filozofa Renea Descartesa. Descartes je smatrao da orkani, vjetrovi i pijavice nastaju zbog pritiska oblaka prema tlu, no Bošković je to opovrgnuo objašnjavajući kako su oblaci sastavljeni od sitnih slabo povezanih čestica i ne mogu uzrokovati dovoljno velik tlak prema tlu koji bi prouzročio vjetar. Za razliku od ostalih znanstvenika 18. stoljeća, znao je da vjetrovi nastaju iz poremećene ravnoteže atmosferskih slojeva. Ipak, važno je istaknuti kako se Bošković objašnjavajući ove pojave uvelike držao Newtonovih teorija, prema kojemu orkane uzrokuju isparavanja koja se dižu iz Zemlje pomiješani s vodenom parom te podzemni oganj. Nadalje, Bošković je pokušao teorijski izračunati brzinu kojom zrak kruži oko središta vrtloga i zaključio da iznosi 434 m/s. Prema današnjim mjerenjima, ta je brzina 83 m/s. Na kraju, valja dodati, da je ispravno zaključio da se pijavice brže šire morem nego kopnom zbog hrapavosti površine kopna koja se više opire vjetru nego ravna morska.
Jedan od posljednjih univerzalnih umova
Nedvojbeno je da je bio univerzalni um. Područje njegova interesa doista je široko i postoji čitav niz znanstvenih disciplina koje je proučavao i o kojima je pisao. Njegov je rad utjecao na mnoge znanstvenike (Faraday, Maxwell, Couchy ...).
Iz njegovih se pisama, a posebno iz onih koja je razmjenjivao sa svojom sestrom i poznatom pjesnikinjom Anicom, može iščitati koliko je bio privržen svojoj obitelji i domovini, a kojoj je pridonio obavljajući posao diplomata. Bio je skromnoga duha uvijek ističući duhovnost i nematerijalno.
Preminuo je u Milanu 13. veljače 1787. gdje je i sahranjen je u crkvi Sanata Maria Podone.
Mnoge značajne ustanove, instituti, škole nose njegovo ime, kao i brojni međunarodni simpoziji. I jedan je krater na Mjesecu nazvan po Boškoviću te jedan asteroid pod brojem 14361.
Literaturaː
Ivančan-Picek, Branka (2011.), članci o dugi, pijavici i polarnoj svjetlosti u Leksikonu Ruđera Boškovića. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2011.
Sijerković, Milan (2009.), Hrvatski vremenoslovci, Crtice iz povijesti hrvatske meteorologije, Zagreb, Državni hidrometeorološki zavod, 2009, str. 180 – 183
Torbar, Josip (1887. – 1988.) Roger Bošković i njegov rad na polju astronomije i meteorologije. članak, Knj. 87, 88, 90, str. 429 - 469
Virtualna zbirka djela Ruđera Boškovića, Nacionalna i sveučilišna knjižnica
